Preko gora, plodnih ravnica i životopisnih šuma na području davne Panonije proteže se zavičaj ispunjen zvucima tamburice i mirisom rakije. Riznici tradicije ime je Slavonija i opisuje regiju bogatu duhom koja pruža mnoštvo izazova onima koji znaju gdje ih potražiti.
S razlogom je slavonska zora opjevana u tolikim pjesama, jer kada rumeno sunce obasja zlatna žitna polja i vrijedni narod ustane – svijet se pokreće i nebo nad nama oblači drugačiju nijansu plave na sebe. Zlatna Dolina mirno snije između pet snažnih divova – Papuka, Dilja, Psunja, Požeške gore i Krndije – koji je vjerno štite od svih vremenskih neprilika kojima priroda podsjeća na svoju moć. Živimo u potrebi da shvatimo svijet oko sebe i same sebe kao dio toga svijeta, a jedina istinska spoznaja leži na dlanu majke prirode i pronaći će je svatko tko otvori um i srce, te udahne život koji iz nje izvire. Tek kada se pluća napune svježim, oštrim zrakom koji pročisti tijelo i duh, simbioza našega bića i prirode poprima istinsko značenje pomirbe. Priroda uvijek oprašta onima čija djela iskreno govore ‘oprosti’ i koji se kao djeca zaigraju rasprostranjenim slavonskim šumama hrasta, odnoseći se s poštovanjem prema raskošnim krošnjama.
Samim početkom modernoga doba razvila se i potreba za ubrzanim tempom života kojoj i ljubitelji prirode često podliježu iz razloga koji su ponekad izvan njihova dohvata. Plemenita Slavonija odskače od cjeline i na svakome kutku nudi brežuljak s kojega pogled seže daleko u divljine horizonta, a proteže se kao tanka nit koju upijamo svim osjetilima. Iskra u očima promatrača nazire se pri svakom pogledu preko ramena, pri svakom budnom izlasku i umornom zalasku sunca, a granice mašte pomiču sva godišnja doba koja nose brojne asove u rukavima i, naravno, sve fotografije ‘okinute’ golim okom i memorirane duboko u odaje sjećanja. Zavoljeti Slavoniju znači dotaknuti i spremno prihvatiti svaku boru njezine mudrosti, kroz život sjetno nositi miris bagrema udahnut u dušu i osluškivati galop konja kao san koji vrijeme ne odnosi. Kada drhtavo odjeku žice tamburice i mile zvuke uvuku u svaku poru tijela, a pjesme postaju povijest, ono što u čovjeku ostaje su tragovi privrženosti slavonskome kraju koji nikada ne izblijede.
