Na obroncima najveće planine u Hrvatskoj skrivaju se slikoviti prizori od kojih ljubiteljima prirode zastaje dah. Raznolikost biljnih i životinjskih vrsta koje Velebit pruža onima koji istinski žele pronaći slobodu u mozaiku prirodnog bogatstva ujedinjuje se sa neposrednom blizinom mora, a unutar ovoga masivnog diva nalaze se i dva nacionalna parka – Paklenica i Sjeverni Velebit.
Zbog svoje dužine Velebit se dijeli na sjeverni, srednji i južni, a proteže se kroz čak tri pokrajine: Liku, Dalmaciju i Hrvatsko primorje. Karakter koji planina pruža onom koji je zaista želi shvatiti je jedinstven i otvoreno pokazuje duboke tragove koje su ljudi ostavili na njoj. Remek djelo graditeljstva građeno u kamenu – suhozidu koje spaja dijelove srednjeg i sjevernog Velebita zove se Premužićeva staza, a čini prekrasnu kolekcija uspomena na lokalne kulture nekih prošlih vremena. Njeni putevi vode u najkrševitije dijelove Sjevernog Velebita, strogog prirodnog rezervata Hajdučkih i Rožanskih kukova, a veličanstven pogled na obližnje otoke pruža istinski doživljaj suglasja s prirodom. Ipak, najveće vrijednosti većini promatrača ostaju skrivene u tamnim kutcima – mistični svijet podzemlja krije velik broj jama koje su stanište neobičnim vrstama živoga svijeta koje su navikle na stalnu tamu, a u posljednjih nekoliko godina ondje su otkrivene i vrste sa kojima čak ni znanost nije bila upoznata.
Velebit čini prirodnu granicu između mediteranske i kontinentalne klime, a svojom snagom i životopisnošću zahtijeva poštovanje i jasno pokazuje nadmoć ljudskoj malenkosti koja se usudi kročiti iz podnožja na prostor raznolikosti i pretapanja granica. Istinski upoznati planinu već pri prvom susretu suviše je nerealno, jer toliko toga ostane nedorečeno u susretu sa samo jednim licem veličanstvenog diva. Naizgled nepobjediv, Velebit je prepun dragocjenosti koje su podložne uništenju, izumiranju ili istrijebljenju i izuzetno je bitno da čovjek ne bude onaj koji uništava, nego onaj koji pruža ruke kako bi pomogao dragulju prirode u borbi za opstanak. Lice koje predstavlja divlju stranu planine je ono koje je prožeto tragovima slobode i upravo zbog toga pruža sigurno utočište zvijerima; vuku, risu i medvjedu.
Ljepota biljnog svijeta niti malo ne zaostaje za životinjskim, jer pregršt endemičnih planinskih vrsta svojim mirisom i izgledom upotpunjuje doživljaj planine. Previše šturo bilo bi pokušati opisati Velebit riječnikom biologa ili speleologa, jer pustolovine i spoznaje koje pruža na dlanu daleko su od pokušaja jezičnog sporazumijevanja. Takva vrsta povezanosti govori toliko toga o nama samima i odjekuje onim prvim nagonima čovjeka koje je priroda strpljivo izbalansirala i uzela pod svoje okrilje. Neopisivo je teško samo vanjski dio planine, sve ono površno i golom oku vidljivo, pretočiti u riječi i dočarati barem točnu nijansu sivila velebitskog kamena, a težina koja pada na dočaravanje prave ljepote unutrašnjosti je izvan svakog dohvata. Ono što preostaje je prihvatiti izazov tišine u zagrljaju Velebita koji će svakoga tko ga cijeni, kao vješt čuvar i domaćin, oprezno provesti kroz nezaboravna iskustva i sigurnosti – ali samo ako ste spremni prepustiti se pejzažima prošaranima kombinacijom surove divljine i posebnih pečata ljudskih tragova.
Veliki hrvatski povjesničar jednom je napisao: “I nijemi kamen može mnogo pričati, ali će to razumjeti samo onaj, koji se potrudi da taj govor i razumije, dok će svakom drugom kamen ostati samo kamenom, a razvalina bit će mu pusta rpa kamenja.” Top of Form
